Ptanje koje mrzim:"Kad ces vise, vrijeme ti je?"

Ja ne znam imam li samo ja taj problem ali cini mi se da nisam jedina iako ponekad pomislim da sam jedna od naaajgorih.

Na pitanje kada cu se udati, dobijem blago receno osip. Pa sta vas ljudi briga kada cu.

Kako vi sa tim problemom izlazite na kraj? Ukoliko ga imate naravno

Ja to vec resio...

Ubijali me tim pitanjem, da sam jednostavno morao reci 'da'!

Ozenio se... pa se razveo...



Sada trazim one maloljetnice i ocejne preko 28 (njima nije do udaje)

ocajne domacice

elan (citat):

ocajne domacice

mene niko jos uvijek ne pita tako da nemam problema te vrste, mene pitaju neke druga pitanja uostalom sve to treba izvuci na salu, i ne uznemiravati se oko takvih gluposti, jer zivot je previse lijep i kratak da bi me pogadjale takve stvari...

Blondy, 23godine su ti...Ko ti kaze da je vrijeme,nije normalan

Meni su 22 , i nije mi jos vrijeme, iskreno ne znam ni kad ce biti . to se nikog ne tice osim mene i mog potencijalnog, i svako ko zabada nos gdje mu nije mjesto ce dobiti adekvatan odgovor

Nisu u pitanju moje godine, nego moja veza. Dugo sam u vezi i onda svi samo to cekaju. Mada kako je nas narod dosadan, poslije bi uslijedilo pitanje a kada cete djete a zatim kada planirate drugo itd.

A da nisam u vzei onda bi me pitali, a kako to imas 23 godine, jos nemas momka, bla, bla, bla...

P.S.:Nacekat ce se svi tog trenutka da se ja udam, teeeesko da ce se to uskoro dogoditi ili u bliznjoj buducnosti.

Nije pitanje, nego više konstatacija...

Dobro znam da se muškarci boje braka, "obaveze", prestanka života i svega ostalog. Ne svi, ma neću reći ni većina, ali jedan sasvim fini postotak...

Iz čega to proizlazi? Straha od prevelikog vezivanja? Činjenice da im je cura što se nalokavanja i bančevanja tiče više majka nego frend za izlazak?

Ili, kako mi se sve čini, iz nedostatka apsolutne i nepokolebljive ljubavi i odanosti svom partneru, one od koje noge uopće ne klecaju od pomisli da ćeš tom osobom provesti ostatak svojih dana... I da to želiš, a ne "moraš". I da nije stvar u ceremoniji.

Da započnem sa sobom, eto, mene tog uopće nije strah. Cura nemam - za zajednički život, razgovore, izlaske, drogsanje i nalokavanje, pa poBogu, onda ne da se neću osjećat uškopljano nego neću imat ni najboljeg prijatelja za izlaske - u vlastitoj ženi. I to mi je neopisivo ružno, tim više što to jos nisam našao u toj jednoj, prekrasnoj osobi.

Mislim da ćemo u diskusiji ubrzo doć do ljubavi, erotike, sex-a i svačeg drugog.

Hvala puno